Moja je duša mjesto zločina. U njoj se dogodilo ubojstvo. Lišili su me mene samog kao što su njih lišili njih samih. Nastavili su začarani krug, dirajući što se dirati ne smije. Ušli su u moju nutrinu neznatnim koracima, riječima koje ni oni sami ne razumiju i u mojoj se duši dogodio pokolj.

Otada je moje njihovo, a ni ne znam tko su, previše ih je. Sve sam im dao i sada im pripadam. Dostojanstva nemam jer sebe ne poznajem. Sve su oteli. Moje su misli njihove, moji stavovi tuđi, moje riječi naučene, moja iskustva usmjerena, moje oči ograničene na ono što žele da vidim jer su za drugo slijepi.

I ja sam sada slijep, a svoga sljepila ne poznam. Ispraznili su me kada se nisam mogao braniti, kada sam im vjerovao. To su iskoristili, znajući i ne znajući, i sada sam prazna ploča po kojoj pišu svoje priče. Obrisali su ono što se ispisivalo još dok sam odmarao u majčinoj utrobi. Sve su obrisali i sada sam tuđinac u vlastitom srcu. Zaleđa nemam, obrane nemam i moram za njima, moram po njihovom jer drugo ne znam.

Sada lutam, tražim gospodara. Ni u jednom ne nalazim smiraj, ali se svakom podajem. Svoje bilo ne osjećam i drugi su moj odraz. Kada dižu ruke i ja ih dižem jer što bih drugo? Kada viču i ja vičem kako ne bi vikali na mene. Kada mrze i ja mrzim jer oni su suci, valjda znaju. Kada prijeko gledaju i ja prijeko gledam jer i mene su prijeko gledali pa tako treba, ne razmišljam.

Utvara sam, nisam čovjek. Sjena sam tuđa na podnevnom suncu. Glasa ne dižem niti bih znao da je moj kada bih ga pustio, predugo šutim. Sebi ne vjerujem jer nikad nisam spoznao da postojim.

A oni kažu da sam slobodan pa mislim kako jesam. Sve smijem, ali su mi ruke vezane sponama mase u kojoj sam se davno utopio. Preda mnom se otvaraju mogućnosti, ali samo pokazanu mogu odabrati i tada mi kažu da i dalje pripadam, a time i postojim. Izvan toga me nema pa izvan toga ni ne tražim.

Ja sam bezgraničan, a ograničen riječima, pokudama i pohvalama. Ja živim ako me prihvaćaju i mrtav sam kada me ne odobre. Mene nema iako mi stope ostavljaju trag u blatu. Po njima slutim da ipak jesam i koraci mi brzaju po utabanoj stazi. Ja se preko ramena osvrćem jer netko uvijek vreba. Suputnik mi strah, a učitelj prijekor. U njih polažem svoju vjeru da me ne zadesi zla kob.

U mojoj se duši dogodio zločin. Umaći mu nisam mogao, a pravdu dočekati neću. Nemoćan sam jer ne znam da sam moćan. Sluga sam jer ne znam da sam gospodar. Plazim poput guje jer ne znam da imam krila. Tonem jer ne znam da sam naučio plivati. Gušim se jer čekam odobrenje za disanje.

A oni će otići svojim putem.

A ja ću ostati unakažen, na tlu.

Tada će se osvrnuti i pitati me: “Što ti je? Zašto ležiš na tlu?” I tada će me prezreti jer nisam bio svoj, a u svom su ludilu samo to htjeli… da nakon zločina netko ipak ostane svoj i pokaže im kako i oni mogu biti svoji iako su učinili sve da to ne bih bio.

“Mogao si nas spasiti!”, reći će.

“Sada mi je jasno, ali sada je prekasno. I moj i vaši životi približili su se kraju. Kada sam mogao bio sam prezauzet time da vas slijedim.

I tako smo svi skončali. U našim se dušama dogodio zločin i nitko nije bio hrabar da se iznad njega izdigne i donese život za kojim smo svi potajno žudjeli.

Iz romana VELIKA TAJNA PONA, POTRAGA

GDJE SE SKRIVA SOVA?

Po šumama.

GDJE SE SKRIVA KRTICA?

Pod zemljom.

GDJE SE SKRIVA RIBA?

U vodi pod kamenom.

GDJE SE TI SKRIVAŠ?

A ZAŠTO SE SKRIVAŠ?

Iz romana PRIRUČNIK ZA MUD(R)OST

Slobodo moja, kad bih te barem znao voljeti
Slobodo moja, kad bih te barem znao sačuvati
Ne bih bio lutalica tuđih nesloboda
Ne bih bio prosjak stranih mi razmišljanja
Kada bih te barem mogao spoznati, slobodo moja
Koračao bih uzdignute glave
Ljubeći tvoju bezgraničnost
A ovako, omeđen i slab
Ja te neprestano tražim dok od tebe bježim
Ja te neprestano dozivam dok ostajem gluh
Ja te neprestano trebam dok te odbacujem
Zbog zlatnih kaveza u kojima čučim kraj otvorenih vrata
Jer ne znam, slobodo moja, kamo da krenem

Iz romana VELIKA TAJNA PONA, POTRAGA

Na put sam krenuo s četiri kovčega i jednom vrećicom.

U jednom sam kovčegu ponio sve savjete što sam ih čuo.

U drugom sam kovčegu ponio sve strepnje što sam ih imao.

U trećem sam kovčegu ponio sva moranja koja sam na sebe natovario.

U četvrtom sam kovčegu ponio sve predrasude o putu na koji sam pošao.

U vrećici sam ponio nešto hrane i mnogo vode.

Put se oduljio, a kovčezi postali preteški. Nisam mogao dalje.

Otvorio sam kovčeg pun savjeta i prekopao ga. Bio je krcat lekcijama ljudi koji nikad nisu krenuli na put, krcat savjetima koji za moje putovanje nisu bili važni, prepun poduka koje nisu imale smisla, prepun riječi ljudi koji su prepričavali knjige, a ne vlastito iskustvo.

Ostavio sam taj kovčeg i krenuo dalje.

Put se oduljio, a kovčezi ponovno otežali.

Otvorio sam kovčeg pun strepnji i prekopao ga. U njemu nađoh strahove koje sam na putu prevladao, pitanja na koja sam po putu našao odgovore, neznanje koje se istopilo u mom iskustvu stečenom na putovanju. Ni taj mi kovčeg nije trebao.

Ostavio sam ga i krenuo dalje.

Put se oduljio, a teret postao pretežak.

Otvorio sam kovčeg pun moranja i prekopao ga. Shvatio sam da sve to nikad nisam morao. To nisu bile moje želje, to su bili moji pokušaji da se svima svidim, da me svi prihvate, da me svi odobre, da me svi vole. Taj kovčeg je bio pretežak i put ga je učinio besmislenim. Idem prema svom cilju, zar je važno što drugi na to imaju reći?

Ostavio sam taj kovčeg i krenuo dalje.

Put se oduljio i posljednji kovčeg otežao u mojoj ruci.

Zastao sam i otvorio ga. Bio je prepun predrasuda o putu na koji sam krenuo. I umah shvatim da to nikad nije bilo moje mišljenje. To su bili strahovi drugih ljudi, to je bila njihova želja za moj ostanak u sigurnosti, to je bio njihov pokušaj da me od puta odvrate.

Ostavio sam taj kovčeg i krenuo dalje.

Put se oduljio i shvatio sam da u mojoj vrećici više nema ni hrane ni vode. Osjetio sam kako zebnja steže dušu. Što ću sad, pomislih i oko sebe uočih šumske plodove i bistri potok.

Ostavio sam onu vrećicu. Neću ništa skupljati. Sve što budem trebao, naći ću na svom putu.

Iz romana PRIRUČNIK ZA MUD(R)OST

Dugo su me nagovarali da s njima zaigram igru
Ja sam odbijao
Dugo su mi govorili kako svi igraju
Ali, ja nisam htio
Dugo su mi objašnjavali kako se moram uključiti
I ja sam pristao
Prošlo je vrijeme, a ja sam se zapitao
Igram li igru ili se ona igra sa mnom
Odgovor nisam doznao

Iz romana VELIKA TAJNA PONA, PRILIKA

U mrklome mraku,
duboko u vodi, visoko u zraku,
uvijek tinja nada.
Maleno svjetlo razara tamu,
nada me nikad ne ostavlja samu.

U mrklome mraku kad izlaza nema,
nešto se događa, nešto se sprema.
Život će uvijek pronaći put.
Život uvijek pronalazi put.

Iz romana VELIKA TAJNA PONA, SPOZNAJA